Dan + 41 – Još jedno bicikliranje

Nakon uspješne vožnje neki dan, mislim da prekojučer, jučer je isto odlučeno ići u nove pobjede bicikliranjem. Nešto manje kilometraže nego dan prije, no međutim pet i pola kilometara mislim da je sasvim solidno.

U nastavku donosimo sliku snimljenu prilikom pauze, odnosno odmora od vožnje. Kakva je to vožnja gdje je pauza? Takva da od tvrdog sjedala bole kosti već znate (ili si možete zamisliti gdje) pa je potreban predah.

zanimljiv pogled

Ruta vožnje je dobra, no međutim problem je u tome što je ta ruta dosad bila nepoznanica ljudima koji nisu to prolazili. Kako su stvari postale ozbiljne i uvedene su dodatne mjere, ljudi su tražili sve moguće puteve da zaobiđu sve i svašta tako da su pronašli našu rutu to jest bolje rečeno našu malu oazu mira.

Oaza mira iz razloga jer se tamo stalno šećemo, a sada i vozimo. Al dobro, što je tu je. Samo što previše divljaka ima koji se natjeravaju iz razloga samo njima poznatoga a samim time ugrožavaju sve oko sebe.

Što se tiče ovih dodatnih tjelesnih aktivnosti zadnjih dana, nije se primjetilo nešto da se ima više za iskašljati. Možda onaj talog od nekog dana je posljedica fizičke aktivnosti, ne znam. Volio bi vjerovati da je.

U svakom slučaju, mislim da je dosta dobra ova kombinacija šetnje i vožnje biciklom, doduše vožnja biciklom više umara i iscrpljuje koliko smo uspjeli primjetiti i osjetiti. To je dobro, jer jedan dan se umorimo prilikom vožnje biciklom a drugi dan “odmaramo” uz nešto pasivniju tjelesnu aktivnost – šetnju.

Dan + 40 – Vožnja biciklom

Jučer nije bilo šetnje, već vožnje biciklom. Mobitel kaže da se prošlo osam i pola kilometara u sat i petnaest minuta. Vrlo dobro mogu reći. Fizički nije ništa previše bilo naporno, osim sjedala na biciklu. E to je bio pravi izazov.

Prilikom vožnje smo posjetili nekoliko trgovačkih dučana, točnije dva da si kupimo nešto za popit. U prvom trgovačkom centru, ime ne želim pisati, je bio potpuni kaos. Gužva kakvu nismo mogli vidjeti prije svega ovoga, čovjek na čovjeku, guranje, udaranje, nesolidarnost, sebičnost, distanca ne postoji i ono najgore svega par ljudi je imalo maske na licu. Ostali su bili ponosni jer oni ne trebaju ni maske ni rukavice, ma neče to njima ništa.

Na ulazu u trgovinu su bile rukavice i sredstvo za dezinfekciju, koje smo naravno koristili. Išli smo s ciljem da uzmemo to što trebamo i čim prije izađemo. Imali smo maskice koje inače ne nosimo bez obzira na cističnu fibrozu, ali odgovornost je odgovornost.

U trgovini je svega par osoba imalo maskica, a ljudi gro. Ono što nas je iznenadilo je to što zaposlenici trgovine nisu imali zaštitnu opremu. Pod time mislim na rukavice i maskice. Svega par zaposlenika je imalo. Ono što nam je okrenulo želudac je gospođa koja radi na odjelu mesa, bez ičega dira, važe i prodaje meso! Kakve rukavice? Kakav papir na vagi? Kakva maskica, a hvala bogu kihala je na sve strane. Ljudi moji to je UŽAS bio za vidjeti. Drugi puta dok dođemo u tu trgovinu ako će biti isto, žalit ćemo se jer to je van svakih granica. To je inače jedna dosta solidna trgovina, ali ovo nije za vjerovati.

U drugoj trgovini u koji smo došli (a inače tamo izbjegavamo radi upitne kvalitete mesa) je situacija drugačija. Postoji dezinfekcijsko sredstvo na ulazu, no ne i rukavice što mislim da bi trebalo. Razmak se drži, nema puno ljudi niti gužve zaposlenica jedina koju smo vidjeli ima zaštitnu opremu. To je za svaku pohvalu.

Kako nam dolazi vikend, petak smatram početkom vikenda, situacija je malo opuštenija jer od sljedećeg tjedna kreću mjere popuštati još više.

Dan + 28 – Grlobolja

Da stvari budu zanimljive, opet nova promjena. Jučer navečer prilikom obroka se osjetilo da je nešto zapelo u grlu i nikako progutati. Od tog trenutka desna strana grla se cijela noc nije prospavala od muke.

Svaki gutljaj je bolan, peče i reže bi bilo najtočniji izraz kako bi se to moglo opisati.

Da to sve ne bi bilo samo na tome, počelo se i šmrcati. Možda je to samo sad ujutro pa će se nakon nekog vremena povući, ne znam. Ali se nadam da nije ništa ozbiljno.

Nadam se da će se i ova grlobolja povući. Nije ko klasična grlobolja, već ko da je nešto oštečeno u grlu. Možda je neki komad hrane zapeo pa ogrebao stjenke grla, i zato taj čudan osjećaj…

Kako god bilo, nadam se da će oboje proći i da nije ništa ozbiljno. Kako smo u punom jeku pandemije koronavirusa, svaki simptom me asocira na to. Nadam se da ovo nema veze sa koronavirusom.

Dan + 27

Jučer navečer mi se dogodila jedna čudna stvar, a to je ta da me oblio znoj i vručina. To mi se zna povremeno dogoditi no ne znam zašto i zbog čega.

Iz čistog mira dođe, i osjećaj je ko da je sve oko mene nerealno (ko da se radi o alkoholiziranom ili napušenom stanju), ponekad šumi u ušima ali ne uvijek.

Kada se to dogodi, dobije se velika želja za slatkim i tek nakon nekoliko konzumiranih slatkiša, odnosno stvari sa šećerom, stanje se stabilizira.

Na prvu zvuči ko neko stanje vezani za gušteraču, moguće dijabetes, no međutim ta pojava kako bi to nazvao se pojavi jednom na nekoliko mjeseca. Ne sjećam se kada se prije ovog puta dogodila.

Kako je to izgledalo, u jednom trenutku samo je došao čudan osjećaj koji bi najbliže mogli opisati alkoholiziranom stanju i uz to želja za slatkim. Uz to me znoj oblio u potpunosti, kao nakon nekog fizičkog rada ili aktivnosti. Stanje ošamućenosti bi to mogli nazvati je trajalo sve dok se nisu pojeli keksi i slatkiši.

Nakon toga ko da se ništa nije dogodilo, sve se vratilo na staro…

Dan + 26

Petak navečer, početak vikenda. Mjere polako popuštaju no to ne znaći da stvari idu na bolje. Svega me strah kako će sad to dalje izgledati, više se bojim trenutne sitacije nego prijašnje.

Bojim se trenutne situacije više nego prijašnje zbog toga jer je prije bilo ograničeno sve, od kretanja do boravka vani. Sad dalje će biti slobodno kretanje no svako malo vidimo vijest da netko oboljeli od koronavirusa se šeće vani i ne pridržava samoizolacije.

E toga se bojim, i takvih ljudi…

Lako bi bilo reći, mi čemo se pridržavati pravila i paziti na sebe, no trenutak nepažnje druge osobe može presuditi daljnjem toku razvoja situacije. To je ono gdje je problem.

Možemo mi biti zatvoreni ne znam koliko dana, tjedni, mjeseci no prvi puta kada izađemo možemo baš onda u tom trenutku nastradati.

Nije cilj da smo čim duže zatvoreni doma (oboljeli od cistične fibroze) nego da smo aktivni i pokretni, a prethodna i trenutna situacija je sve samo ne to.

Close