Petak navečer, početak vikenda. Mjere polako popuštaju no to ne znaći da stvari idu na bolje. Svega me strah kako će sad to dalje izgledati, više se bojim trenutne sitacije nego prijašnje.
Bojim se trenutne situacije više nego prijašnje zbog toga jer je prije bilo ograničeno sve, od kretanja do boravka vani. Sad dalje će biti slobodno kretanje no svako malo vidimo vijest da netko oboljeli od koronavirusa se šeće vani i ne pridržava samoizolacije.
E toga se bojim, i takvih ljudi…
Lako bi bilo reći, mi čemo se pridržavati pravila i paziti na sebe, no trenutak nepažnje druge osobe može presuditi daljnjem toku razvoja situacije. To je ono gdje je problem.
Možemo mi biti zatvoreni ne znam koliko dana, tjedni, mjeseci no prvi puta kada izađemo možemo baš onda u tom trenutku nastradati.
Nije cilj da smo čim duže zatvoreni doma (oboljeli od cistične fibroze) nego da smo aktivni i pokretni, a prethodna i trenutna situacija je sve samo ne to.
