Nismo se čuli četiri dana, kako to? Jednostavno, nismo bili u mogućnosti pisati objave. Zašto? Zbog trbušne katastrofe koju smo “preživjeli”.
Eto tako, dok nemamo o čemu pisati nije zanimljivo, ali sad imamo o čemu napisati.
Naime, prije par dana pojeli smo sendvič. Na prvu najobičniji sendvič, isti kao i svaki drugi.
Sve bi to bilo ok da dok smo ga slagali nismo uočili “ljepljivu” salamu (koju smo kupili dva dana prije!!!), ali smo svejedno stavili u sendvič jer se nismo nadali da bi moglo biti (već, nakon dva dana) pokvareno.
I tako, pojedemo mi taj sendvič navečer i kasnije odemo spavati. Ništa čudno niti nenormalno.
Da bi sljedeći dan podrignuli se po mrtvome, i nakon što smo pojeli doručak nam se počelo intenzivno podrigivati po tome što smo pojeli. Na prvu smo mislili da smo nešto preteško pojeli pa rekli ajde proći će neugodnost.
Kroz dan nam se podrigivalo po tome svemu i nikako da prođe, sve do predvečer dok to nije eskaliralo.
Bili smo u trgovini i došlo nam je slabo. Tako slabo da smo se skoro srušili.
Brzo smo požurili kući i čim smo došli, brzo smo išli na wc kako bi povratili. I to nekoliko puta.
Sljedeće što se dogodilo je da nam je slabo došlo pa smo se zbog toga legli kako bi došli k sebi.
No to nije bilo prema planu, tada smo počeli osjećati kako nam želudac proizvodi čudne zvukove. E tada smo mogli naslućivati što nas čeka. Dva dana kreveta, uz neopisivo jake bolove. Bolove do te mjere da smo halucinirali.
Tu večer nismo mogli zaspati od bolova, a to se nastavilo i kroz noć. Uspjeli smo zaspati negdje rano ujutro i to od muke.
Bolovi su se protegli još do kraja drugog dana, no valja napomenuti da ti bolovi drugi dan su bili nešto blaži nego dan prije. Kažemo nešto blaži, a pod time mislimo da nisu bili učestali kao i prethodni dan.
Nakon što smo se probudili drugi dan, sve nas je boljelo od naprezanja, vrat, križa i trbuh pogotovo.
Sad je treći dan, i stvari se polako vraćaju na mjesto te se nadamo da više nećemo te bolove imati. Barem ne uskoro.
Razgovarali smo o tome još kad sa specijalistima za CF i rekli su nam da je to nažalost uobičajeno kod osoba sa CF.
Također smo razmišljali da idemo u bolnicu na infuziju, ali s ovom situacijom oko koronavirusa ne znamo kako bi uspjeli sjediti i čekati na red.
Uz to bi napomenuli da smo povraćali negdje između 30 i 50 puta. Da dobro ste pročitali.
Kada bi sada morao ocjeniti te bolove na ljestvici od 1 – 10, naši bolovi bi bili 12 bez imalo razmišljanja. To su takvi bolovi da kad počne boljeti, preznojimo se čitavi od glave do pete.
Tako nam je svaki puta dok pojedemo nešto što nije 100% sviježe, imamo izuzetno osjetljiv želudac i prolazimo užasne muke dok nam nešto sjedne na njega.
